Kako da razumemo senzorne potrebe deteta?
6 pitanja za senzornog terapeuta
Svakodnevne situacije poput glasnih zvukova, određenih tekstura, gužve ili dodira mogu za neku decu predstavljati pravi izazov. Kako da prepoznamo senzorne potrebe deteta i na koji način možemo da mu pomognemo? Pripremili smo 6 važnih pitanja za senzornog terapeuta koja će vam približiti senzornu integraciju i pomoći da bolje razumete ponašanje i potrebe svog deteta. Na pitanja nam odgovara mast. defektolog - senzorni terapeut Aleksandra Todorović- Đurić. Mi joj se zahvaljujemo što je odvojila vreme za naša i vaša pitanja ♥️
1. Primetio/la sam da mom detetu smetaju određeni zvukovi, dodir, odeća ili hrana. Da li to znaci da ono ima neki ozbiljan poremecaj ili autizam?
Iako su teškoće u senzornoj obradi česte kod dece sa poremećajem autističnog spektra ili drugim razvojnim teškoćama, ne možemo reći da svako dete koje ima problem sa senzornom integracijom ima autizam. Mnogo dece ispoljava teškoće u vidu preterane osetljivosti na određenu hranu, zvukove, miris ili dodir. Neke od ovih osetljivosti primerena su određenom uzrastu. Izražena osetljivost na vunenu odeću, nelagodnost od kontakta pogledom sa nepoznatim ljudima ili strah od glasnog i neočekivanog glasanja životinja, ukoliko ne ometaju svakodnevno funkcionisanje, će se smatrati tipičnom dečijom osetljivošću. Međutim, ukoliko detetova preterana ili smanjena osetljivost utiče na njegovo funkcionisanje tako da se ono ponaša neprimereno uzrastu i da neadaptivno reaguje na svakodnevne situacije, onda možemo pričati o teškoćama senzorne integracije.
2. Zašto mom detetu smetaju određene svakodnevne aktivnosti (šišanje, bučna sredina, pranje kose) dok druga deca na to uopšte ne reaguju?
Deca mogu veoma različito da reaguju na iste svakodnevne aktivnosti zato što ne doživljavaju sva čulne nadražaje na isti način. Ono što je jednom detetu sasvim uobičajeno, drugom može biti neprijatno, preglasno, preintenzivno ili čak zastrašujuće. Kada detetu smetaju šišanje, pranje kose ili boravak u bučnoj sredini, možemo pričati o više različitih uzroka, od kojih je jedan taj da dete ima teškoće u senzornoj obradi. Senzorna obrada se odnosi na to kako ljudski mozak prima, obrađuje informacije dobijene čulima i odgovara na njih. Sva čula rade udruženo i stalno šalju poruke mozgu šta dodirujemo, čujemo, vidimo, kakav je položaj našeg tela i gde se krećemo. Mozak te informacije prima, povezuje i organizuje, a zatim našem telu daje instrukcije kako da reaguje. Za većinu dece, veštine senzorne obrade se razvijaju spontano i sama senzorna obrada ne zahteva svesno razmišljanje ili napor. Međutim, kod neke dece ovaj proces ne funkcioniše dovoljno efikasno. Čula šalju informacije, mozak ih prima, ali mu je teže da ih pravilno organizuje i da na njih odgovori na adekvatan način. Zbog toga neka deca mogu drugačije reagovati na određene aktivnosti koje drugoj deci deluju sasvim jednostavno. Uzroci ovih teškoća nisu u potpunosti razjašnjeni, ali istraživanja upućuju na složenu kombinaciju genetskih, neuroloških i razvojnih faktora.
3. Kako izgleda procena senzorne integracije i šta tokom nje zapravo posmatrate?
U proceni senzorne integracije u zavisnosti od uzrasta, razvojnih karakteristika i potreba deteta, koriste se odgovarajući standardizovani testovi, strukturisano posmatranje deteta i upitnici za roditelje. Centralni deo procene čini sveobuhvatna strukturisana opservacija deteta. Uz prethodno dobijenu saglasnost roditelja, gde im se detaljno objasni kako procena izgleda, dete, po mogućnosti, ostaje samo u kabinetu sa terapeutom, gde su mu ponuđene različite aktivnosti kroz koje možemo videti kako ono reaguje na senzorne informacije iz različitih senzornih sistema. Ne posmatramo samo da li dete može da izvede određenu aktivnost, nego i:
- kako planira i organizuje pokret, kakva mu je ravnoteža i stabilnost tela, motorika (gruba i fina), kako reaguje na promenu položaja tela i kretanje, kako procenjuje potrebnu snagu za izvođenje pokreta (proprioceptivni i vestibularni sistem)
- kako obrađuje informacije dobijene dodirom (taktilni sistem)
- kako reaguje na vidne i slušne podražaje i kako one utiču na pažnju i ponašanje (vizuelni i auditivni sistem).
- da li traži dodatnu stimulaciju ili izbegava određene senzacije, koliko mu je podrške potrebno da bi učestvovalo u aktivnosti, kakva mu je pažnja, kako se menja njegovo ponašanje kada zadatak postane zahtevniji
- kako dete integriše informacije iz više sistema istovremeno, jer se upravo u svakodnevnim aktivnostima oni neprestano prepliću; važno je razumeti u kojim se situacijama teškoće javljaju, koliko su izražene i kako utiču na svakodnevni život deteta.
Analizom informacija dobijenih razgovorom sa roditeljima, standardizovanih upitnika i opservacijom deteta dobijamo potpuniju sliku o detetovom senzornom profilu, teškoćama sa kojima se suočava u svakodnevnom životu i snagama na koje se možemo osloniti u tretmanu. Značajno je napomenuti da se procena ne završava na prvom susretu sa detetom i roditeljima, već da je ona kontinuiran proces koji traje uporedo sa sprovođenjem tretmana i radom sa detetom i porodicom.
4. Koliko često se sprovode tretmani senzorne integracije i koliko je vremena potrebno da roditelji primete promene?
Učestalost i trajanje tretmana određuju se individualno, u dogovoru sa terapeutom, a zavisiće od potreba i mogućnosti deteta i porodice, uzrasta deteta, teškoća sa kojima se suočava, i ciljeva tretmana. U prvih nekoliko nedelja mogu se primetiti manje promene, u smislu lakšeg prihvatanja određenih senzornih stimulusa, dok kroz nekoliko meseci postaju uočljivije promene u regulaciji ponašanja, pažnji, govoru i komunikaciji, toleranciji na senzorne nadražaje, napredak u odnosu na postavljene početne ciljeve, uz redovno praćenje i prilagođavanje aktivnosti na tretmanima. Sam napredak će zavisiti od individualnih karakteristika deteta, dominantnih teškoća, pridruženih smetnji, i primene naučenih strategija kod kuće i u vršnjačkoj grupi (vrtić, škola). Posebno je važno edukovati porodicu koja je važan deo tima, kako bi dosledno primenjivali savete, zapažali sve važne promene, redovno razmenjivali relevatne informacije sa terapeutom o svakodnevnom funkcionisanju deteta, napretku i postignutim ciljevima.
5. Moje dete je probirljivo u ishrani. Šta mogu da uradim da prevaziđemo ovaj problem?
Probirljivost u ishrani kod dece je česta pojava, ali uz strpljenje, doslednost i prijatnu atmosferu tokom obroka, dete postepeno može da prihvati veći izbor namirnica. Ako je to moguće, potrudite se da jedete zajedno, svakog dana u približno isto vreme. Organizujte glavne obroke i užine, trudite se da izbegavate grickanje između obroka. Svojim odnosom prema hrani i ponašanjem za vreme obroka postavite detetu pravilan primer. Deca lakše prihvataju namirnice koje jedu roditelji ili osobe kojima veruju. Budite strpljivi i ne vršite pritisak. Proces upoznavanja sa novom namirnicom počnite pokazivanjem fotografije, a onda je postepeno iznosite na sto, i više puta, čak i ako je dete odbija. Prvo je stavite na odvojen tanjir, ali dovoljno blizu da može da je pomiriše, zatim je stavite na detetov tanjir, ali vodite računa da ne dodiruje drugu hranu na tanjiru, zatim mu je dajte da je dodirne, pa da je dodirne ustima, jezikom.. Dopustite detetu da proba samo jedan zalogaj, i uvedite sistem pohvale i nagrade i za male korake. Ukoliko je detetu problem tekstura hrane, najbolji rezultati će se postići ako se uvodi hrana sličnih tekstura. Na primer, ako dete voli grašak, nudite mu kukuruz u zrnu ili pasulj. Probajte da povremeno promenite teksturu, oblik i veličinu detetove omiljene hrane da biste mu povećali toleranciju (spremite pire krompir umesto pomfrita). U osnovi problema ponekad nije samo senzorna obrada, nego i strah od nepoznatog. Navodeći dete da podnosi različite oblike svoje omiljene hrane pomoći ćete mu da proširi izbor hrane. Kod manje dece se služite svojom kreativnošću i veštinama aranžiranja kako biste ih motivisali da jedu (koristite kalupe za pravljenje kolača, postavite hranu na tanjir tako da izgleda kao životinja ili smešak). Nekoj deci može značiti ako ih uključite u pripremu obroka, da zajedno sa vama odluči šta ćete spremati za ručak (dajte mu da bira između dva jela), priprema namirnice, pomaže u skladu sa svojim mogućnostima, učestvuje u postavljanju stola. Pozitivan stav prema jelu će smiriti izbirljivo dete koje je uznemireno zbog određene hrane. Trudite se da pohvalite dete kad god proba novu hranu ili hranu koju retko jede. Ukoliko i pored svih isprobanih strategija dete ima veoma ograničen izbor namirnica, gubi na težini ili ne napreduje očekivano, često se zagrcava, ima teškoće sa žvakanjem ili gutanjem, ili ako probirljivost ozbiljno narušava porodični život, važno je konsultovati se sa stručnjakom (pedijatar).
6. Moje dete mrzi da se šiša. Šta mogu da uradim da prevaziđemo ovaj problem?
Šišanje za dete može biti neprijatno iz više razloga, gde neki mogu imati uporište u senzornoj obradi. U tom slučaju postoje određene strategije koje se mogu primeniti kako bi ovu aktivnost olakšali. Pre svega je važno uvideti šta je detetu problem, da li je to mirno sedenje u stolici, zvuk mašinice /fena/ makaza, osećaj na temenu, dodir kose na telu. Igranje frizera kod kuće i razgovor sa detetom šta sve podrazumeva odlazak kod frizera može biti od velike pomoći. Nije važno insistirati da se dete odmah ošiša, nego da sam proces odlaska kod frizera za dete postane prihvatljivo, a ne problematično i zastrašujuće. Nekoj deci je važno da imaju osećaj kontrole, pa im možete ponuditi više izbora vezano za dužinu kose, stil frizure, da li će sedeti sami na stolici ili u krilu. Potrudite se da utičete na sve faktore koji mogu dodatno otežati situaciju, pa nemojte voditi dete kod frizera ako je pospano, gladno, ili već uznemireno. Pokušajte pronaći salon i frizera koji ima iskustvo u radu sa decom, i koji će se potruditi da svojim pristupom privoli dete za dolazak u salon, kome neće biti problem da objasni detetu svaki naredni korak i da, po potrebi, pravi pauze u celom procesu. Po mogućnosti, zamolite da dobijete termin kada osim vas neće biti niko drugi u salonu. Pre samog odlaska na šišanje, detetu dobro izmasirajte glavu i teme, kako bi smanjili njegovu taktilnu osetljivost. U tom slučaju, takođe pokušajte da obučete odeću dugih rukava i nogavica kako ošišana kosa ne bi padala direkt na kožu, i zamolite frizera da dete umota peškirom pre frizerskog ogrtača, kako čičak kopča ne bi bila iritirajuća. Ako je problem u osetljivosti na zvuk, zamolite frizera da ne koristi mašinicu, ili detetu dajte čepiće za uši ili slušalice gde ćete pustiti umirujuću muziku ili pesmu koju dete voli. Ako je dete veoma uznemireno, bolje je napraviti pauzu i pokušati drugi put. Kao i u prethodnom slučaju, važno je pohvaliti svaki trud i najmanji napredak.
Zaključak
I za kraj, svako dete svet doživljava na svoj način. Kada bolje razumemo njegove senzorne potrebe, lakše možemo da prepoznamo šta mu predstavlja izazov i kako da mu pomognemo da se oseća sigurnije i prijatnije u svakodnevnim situacijama.
Ako primećujete da detetu smetaju određeni zvuci, dodiri, mirisi ili gužva, ili da intenzivno traži određene senzorne podražaje, procena senzorne integracije Vam može pomoći da bolje razumete njegovo ponašanje i potrebe.

